|
Ne znam tko je ono prekinuo gordijski čvor... Herkules, Heraklo, Aleksandar makedonski... neki tako odlučniji tip... u svojoj priči. Nije se želio upetljati u raspetljavanje klupka prošlosti, pratiti trodimenzionalnu zagonetku izravne uvjetovanosti i sveprisutne međuovisnosti na koje bi nailazio s koje bi god strane i na koji bi god način tom problemu prilazio.Gotovo organsku složenost zagonetke koju su bogovi (ili neki druga zajebantski nastrojeni entiteti) naš je junak riješio kombinacijom dvije metode - one 'Occam's Razor' i metode asosijacija. Kao pametnog čovjeka Gordijski čvor ga je zbog svog organskog kompleksnog ustroja podsjetio na nepoznatog čovjeka koji ga nije slušao i nije se pokoravao njegovoj volji pa mu je naš junak znanstveno raskolio glavu... britko je presijekao taj gordijski čvor, sa psovkom na usnama i ubilačkim sjajem u očima. Možda mu je i pjena lagano udarila na usta. Narod je sve to pozlatio pa pretvorio u legendu o tome kako situacija ponekad nalaže potpuno drugačiji pristup od uobičajenog makar to značilo i kidanje svih veza sa prošlošću iz koje problem i potječe te konstituiranje novog modela stvarnosti u kojem takav neki gordijski čvor više uopće nije relevantan. To je pomalo revolucionar pristup i to od one vrste koja ne prelijeva novi sadržaj iz epruveta konvencionalnog pristupa nužnim promjenama u neku staru, već odavno zadanu formu iz koje je stari sadržaj iscurio, ishlapio, prolio se, pokvario se ili ga je možda netko popio kad nitko nije gledao. Prema konvencionalnom modelu promjene novi sadržaj je druge boje ali ima isti formalni izraz... to znači da se još uvijek jebe sa istim starim prijateljima samo su trajno razmijenili podsjetnice.
Novi pristup je lom i metež tijekom kojeg sila koja je izazvala taj metež rasmršavanja starih i pokidanih odnosa tretira isti terorom kojim želi zavezati novi temeljni čvor socijalnog tekstilnog materijala... znam da se može reći i 'društveno tkanje' i da zvuči bolje od socijalnog tekstilnog materijala, ali eto.
Ovi što terorom uvode novi red skloniji su dvodimenzionalnim, simplificiranim modelima željenih socijalnih obrazaca pa je tekstil ipak dobar izraz jer ga se može represijom peglati ako je zgužvan, a 'tkanje' se ipak ne pegla tako lako, pogotovo ako je mješavina starog i novog materijala. Za početak je bolje da je novi društveni tekstil napravljen od jednog materijala, pravilnog uzorka i kontinuirane rutine, sve dok se model toliko ne uhoda da se dopusti npr 'demokratski centralizam' kao metoda riješavanja problema na jednom mjestu, npr. 'centralnom komitetu', umjesto da hajka stalno traje posvuda.
Englezi bi takav pristup, to kidanje okova prošlošću zadanih okvira nazvali 'thinking outside the square' u skladu sa svojim 'Glorious' tipovima revolucije... novi pristup temeljno drugačijih početnih premisa. Ne bi valjalo samo 'thinking outside' jer bolje je i imati neko sjećanje na zatvor iz kojeg se pobijeglo, taj 'square'... čisto zbog povijesnih referenci da je nakon tog 'square' perioda nastupio jedan novi, radikalno drugačiji period. Prisutnost povijesne reference na stari zatvor, na primjer 14. srpnja u Francuskoj, dana napada na Bastilju, koji je vodila žena bez grudnjaka naoružana samokrijesom i zastavom, potrebna je jer ljudima ne bi li im bilo jasno otkud taj metež i teror... ne bi bilo dobro kad ne bi znali da su srušili zatvor i da su oni koje se nekad držalo zatvorenim sad na redu da zatvaraju i otkidaju glave pomoću suvremene naprave koja je svojom efikasnošću i jednakopravnim tretmanom krojila novi tekstilni materijal, režući veze s prošlosti na vanredno dojmljiv način.
Kasnije je taj konkretni tekstilni materijal nove povijesti navukao preko svoje male spodobe Napoleon, taj general revolucije koji je Slobodu, Jednakost i Bratstvo imao namjeru raširiti barem do Urala, ali su ga omele okolnosti koje nitko nije mogao predvidjeti bez obzira na periodičnost godišnjeg naginjanja Zemlje i posljedičnog smrzavanja većeg dijela sjeverne kopnene mase. Beethoven je urlao neartikuliranim krikovima kad je čuo za to jer je on satkao nešto kompleksniji teksilni materijal muzikacijskog žanra i nazvao ga prema ovome što se zagrnuo kičasto-rimsko-carskim 'square' ruhom i promijenio samo stil šepurenja. Pa je debelom olovkom šarao po imenu svoje treće simfonije koju je bio nazvao Bonaparte, šarao i urlao tako da se njegovim bogatim mecenama ledila krv u žilama, a psi su podvitih repova bježali što dalje mogu jer im je instinkt govorio da iza tog urlika leži povelika i ranjena zvijer.
Navodno je za vrijeme velike Oktobarske revolucije tramvajski promet u Petrogradu vozio po voznom redu jer je u gradu malo tko znao da su najebali svi do jednog i to tijekom slijedećih 70 godina. Napad na Zimski dvorac izveli su neki jedva organizirani odredi vojnika i radnika, a branili su ga maloljetni pitomci vojnog učilišta koje je netko ostavio reda radi. Revolucionari su imali jedan top za koji nisu mogli pronaći odgovarajuću municiju, a kad su nešto i našli zaključili su da ne bi bilo sigurno koristiti taj top jer mu je nedostajalo nekih dijelova na zatvaraču.
Kad su ubili Bobby Kennedyja, demokratskog kandidata na američkim izborima 1968. godine, izborima u kojima je bio gotovo sigurni favorit, Bobby uopće nije koristio zaštitu Specijalne službe ili policije. Ljudi su mu slobodno prilazili i tapšali ga i dirkali sve dok mu jedan od njih nije iz blizine pucao u glavu. Za razliku od starih povijesnih prevrata koji su iza sebe ostavljali milijune mrtvih protivnika i milijune poraženih neistomišljenika, liberalna revolucija šezdesetih ostavila je iza sebe dva mrtva predjednika, jednog mrtvog crnog popa koji je znao svoj posao i tisuće deziluzioniranih mladih i starih drogiranih ljudi koji su se prestali seksati i srati po parkovima, zaposlili se u korporativnoj Americi i danas im njihov 401(f) risk-proof, high-yield, pooled, colateralised & securitised portfolio nestaje pred očima, na velikim LCD ekranima kućnog kina koje su kupili na kredit očekujući X-mass bonuse.
'Never hesitate!' - rekao je Aristotel Aleksandra velikom na početku filma Olivera Stonea. Ne znam je li to izvoran tekst ili mu je Aristotel rekao - 'Daleko ti kuća, sinko...', ali u svakom slučaju riskantan savjet ako je dan jednom luđaku koji zajedno sa svojim dečkom četiri jebeno dosadna igrana sata osvaja svijet. Ali to je tako kod revolucija, svaka sumnja i oklijevanje nije baš poželjno stanje svijesti onog koji siječe gordijski čvor. Oklijevanje izazove još veći metež jer se svi akteri upetljaju u olabavljeno povijesno tkanje i ono ih proguta pa im ispljune kosti. Zato treba dobro zamahnut ako se već kidaju sve veze sa starim... da šteta bude što manja i što kraća.
Kad bi Obama danas zamahnuo nekom intervencionističkom satarom čija bi sjena prekrila cijeli svijet, barem bi milijardu gladnih i bijesnih ljudi počelo pucati iz kalašnjikova po svojim bližnjima. Zato neće biti revolucije niti nekog velikog obrata. Stanje je kompleksno i simplifikacije polako postaju fatalni sistemski pristupi.
Ako ubiju Barraka Obamu, demokratska administracija i Kongres napraviti će isto ono što bi i on napravio. Koliko god nam to teško padalo, Obama nam je ipak prodan tijekom jednog samopodržavajućeg i rapidno ekspandirajućeg kolektivnog zanosa induciranog vještom medijskom kombinacijom simbola novog, njegovog aritualnog ponašanja i njegovog konzistentnog pozivanja na racionalnost i osobni integritet. Kombinacijom tog vrhunskog medijskog proizvoda sa 'stvarnim' recesijskim vijestima koje su bile nabijene onom vrstom traumatičnog sadržaja protiv kojeg se nije moglo lansirati prigodnog 'distrakcijskog' neprijatelja nego mu se samo moglo pristupiti uz znalačko slijeganje ramena i obećanja da će ona racionalnost samoregulirajućeg čarobnog modela savršeno uravnoteženih i potpuno elastičnih sila ponude i potražnje doći do svog izražaja kad se konačno slegne prašina koju je iza sebe ostavio urušena kula od snova predatorskog kapitalizma kojeg (a to je zanimljivo... skok Dow Jones Industrial Avarage indexa za 50 % tijekom pet godina) nitko nije ni pokušavao primirivati dok je divljao.
Prošlo ljeto sam sabotirao neki visoko kulturni simpozij tako što sam ležao u vrtu iza vile u kojoj se odvijao uvod ili tko zna što u vezi sa tim simpozijem. Mislim da je tema bila problem uklapanja suvremenih umjetničkih izražaja gabaritne veličine galerije ili muzeja u tradicionalnu arhitekturu i domorodački život uopće. Trebao sam prolijevati skupo vino koje umjetnička elita nije popila jer je zaboravila gdje je ostavila čaše i zbog toga se odlučila na iskorak gordijskog reda veličine pa naliti novu čašu. Ja sam nakon niza tih osobnih revolucionarnih poteza mijenjanja forme stare trebao prati. Znao sam da moja sabotaža nije ozbiljna jer pijanim ljudima nedostatak čaša brzo postane nebitan pošto je boca po svojoj uporabnoj vrijednosti sličan proizvod. Sa pinja visokog nekih 20-tak metara, drveta čijom sam veličinom bio iznova i iznova zadivljavan, otpao je veliki češer ili šiška i udario o betonsko tlo nedaleko od moje glave. Da me pogodio možda bih trebao slijedeće dvije godine raditi da montiram kvalitetne prednje zube ili bi postao ono što se u Americi politički korektno naziva 'menthaly challanged'. Palo mi je na pamet u tom trenutku da je sa tim padom šiške nešto negdje počelo, da je počelo nešto što neće biti moguće zaustaviti i nakon čega će puno toga biti drugačije. Nisam tada znao da se problematične hipoteke zbijaju u 'bazene' (pooling underlieing assets) i kao takav, 'na-rizik-puno-otporniji-dug-potraživanje' (Credit Swap) prodavao na financijskom tržištu kao nekakav CDO derivat ili nešto slično. Nisam znao za robustnu 'securatisation' strategiju privlačenja investitora koji su kupovali takve 'pooled' dugove očekujući od njih prihod nakon što ih prodaju 'većoj budali' i ostvariti dobit na prometu tim iznimno sigurnim privatnim obveznicama koje su izdali part-time zaposleni ljudi, koji su dobijali kredite bez problema jer su imali potpuno čistu kreditnu povijest, nisu nikad bili 'delinquent' u otplatama hipoteka niti su ikad 'went default' na svoje dugove... zato jer im nitko normalan prije nije ni želio ponuditi kredit da kupe mikrovalnu, a da ne govorimo o nekom nuđenju hipoteke na nekretninu bez ikakvih mehanizama osiguranja osim one čvrste vjere da će cijene nekretnina nastaviti rasti u nedogled pošto je samoregulirajuće financijsko tržište armirano inherentnim 'securitisation' strukturom sposobno stvarati kapital iz same pretpostavke da će taj kapital uvijek biti na raspolaganju kad zatreba.
Tada sam znao da postoje hedge fondovi i da oni ne podliježu skoro nikakvim mehanizmima kontrole, da nitko nema pravo uvida u njihov 'ballance sheet' ili što je već u pitanju kod takvih financijskih čardaka ni na nebu ni na zemlji nego na Kajmanskim otocima, tom čarobnom mjestu slobodnom od skoro svih vrsta poreza osim poreza na izostanak poreza uopće (btw, Ujedinjeni arapski emirati se ubrzano pretvaraju u novi 'tax haeven'). Znao sam da je riječ o trilijunima dolara, njih dva ili tri... znao sam se kapitalna dobit koju hedge fondovi ostvaruju svojim raznim kombinatorikama short i long positiona ili čistim (naked) short selling agresivnim manipulacijama na tržištima svega i svačega, a pogotovo novca. Nerviralo me izostajanje poreza na te zarađene milijarde koje su se množile u tom knjigovodstvanom vakuumu i ja sam sanjao o sipanju pijeska u zupčanike financijskih tržišta...Tobbin, ekonomist koji je radio na modelu smanjivanja volatilnosti financijskih tržišta smatrao je da bi trebalo uvesti porez na kratkoročne financijske transakcije - 'Tobbin's Tax'... on to nije držao socijalističko-intervencionističkom mjerom, ali je ekonomska ljevica njegov porez prihvatila i počela jalovo prijetiti njime... do danas je jedino Danska uvela tu vrstu poreza, uz uvjet da će on stupiti na snagu kad ga prihvate i ostale članice Europske unije.
U takvom me stanju spopala šiška u slobodnom padu... bio sam sobarica u malom hotelu u kojem su odsijedali stvarno bogati i probrani ljudi, krema europske suvremeno-artističke inteligencije i mnoštvo krpelja koje je sve to tiho komentiralo znalački se ne eksponirajući pretjerano. Čistio sam njihova govna, brisao stidne dlake sa njihove posteljine, gledao koje lijekove uzimaju i koje knjige čitao te im se smiješio nakon što mi ne bi dali napojnicu jer sam praktički bio 'nedodirljiv'. Kad bih im na rastanku pružio ruku često bi primjetio kratko, ali jasno oklijevanje jer su svi oni znali što su i kako su srali. Bio je to Neprijatelj... ne klasni neprijatelj, nego ona pjena prljavštine koja se skuplja na površini ključalog pakla stvarnosti kojom žive milijarde gladnih i progonjenih, onaj koncentrat anti-pristojnosti koji se pojavljuje u vidu izlučevinskih ekstrakcija koje sve to lubriciraju metodom samoregulirajućeg tržišta vrhunskih umjetničkih djela pa tako jedna savršeno idiotska idila prolazi kao nešto avangardno u konvencionalnom smislu. Jebeno tržište umjetninama i sve ono što uz to ide, od inhibiranih glasnogovornika do multidisciplinarnih kritičara.
Loše ljeto, te 2007. godine, godine kad je sve ovo počelo.Ljeto bez ijednog slobodnog dana koje je završilo aneksom ugovora koji bi trebao uokvuriti i okačiti na zid kao primjer kako hipersenzibilni poslodavac reagira na spominjanje Zakona o radu.
Mogu se pohvaliti da sam to ljeto čistio zahode i mijenjao mukusom umrljanu posteljinu.
Danas znam da sam dobro postupio u mnoštvu situacija koje su nailazile na mene i vidile u meni samo zapreku na svojim putanjama. Zadovoljan sam naučenim.
Danas sam zadovoljan sam sa samim sobom. Svaki dan forsiranim maršom odradim 10 - 12 kilometara. Ako treba mogu na leđa natovariti minobacač od 60 mm i ustrčati sa njim na vrh nekog osrednjeg brda... zlu ne trebalo... ako nekome padne na pamet da presiječe ovaj gordijski mega-čvor koji su ispleli Milton Friedman i Ronald Reagan. Ne vidim tko bi mogao profitirati od jednog kaosa te magnitude... MAD (Mutually Assured Destruction), ta temeljna strategija hladnog rata (ona koju dr. Stranglove divno izvodi svojom mega-velikom prljavom kobaltnom bombom), ta je strategija danas postala nešto kao potencijalna meteorološka ekstremna i samopodržavajuća slučajnost (Perfect Storm) i svi, ali baš svi se boje tog duha iz boce.
Pred nama je godina progresivnog rasplitanja nekad obožavanog neoliberalnog kapitalističkog ustroja, rasipanje koje će imati 'collateral damage' takvog intenziteta da će mnogima pasti na pamet da rafalom presijeku taj atrofirajući gordijski čvor bezobrazno-nebulozne ekonomske teorije i okrutno perverzne ekonomske prakse. Zato šutite i trpite... do slijedećih izbora. Bitno je da ne dopustimo da se ikad više uspiju vratiti na vlast nakon što se izvučemo iz ovih govana. Samo to.
Hoću reći da izbjegavate alkohol i fokusirate se na psiho-farmake.
|
