pookapookapookapookapooka

Desanka i njena mama su, kao i svaku večer, sa strepnjom očekivale da se Desankin tata, Viktor, vrati sa posla. Viktor je bio šef psihijarijskog odjela kotarske bolnice. Imao je pomalo nekonvencinalan način liječenja svojih pacijenata, izbjegavao je visoke doze klorpromazina i haloperidola te se više oslanjao na ljudski i prijateljski pristup sa oboljelima. Naravno, Viktor nije sa svima na odjelu postupao tako, ipak je on doktorirao u Beću i bilo mu je više nego jasno gdje treba povući granicu. Viktor je samo odbijao tezu da se psihoze trebaju liječiti isključivo velikim trankvilizatorima te je pomalo skupljao materijal za svoj znanstveni rad: "Blagotvorno djelovanje simulirane obiteljske atmosfere na paranoidne projekcije kod lakših oblika psihoza". Tako bi svaku večer Viktor dovodio nekoga, od nekolicine probranih sa odjela, kod sebe kući na večeru. I, kao i svaku večer, Magdalena, Desankina majka bi gledala kroz prozor i očekivala koga će to ugostiti večeras.
- Oh, ne, ne, ne... za ime Božje... – tiho prošaputa Magdalena, odmičući se od prozora.
- Nije valjda... – zastane na pola pitanja Desanka.
- Jest... Mitar je... opet je doveo Mitra... treći put za redom.
Mitar Karaula bio je visok i mršav čovjek, guste crne kose i spojenih obrva. Kukasti nos mu je bio tako blizu gornje usne da je tu usnu bez imalo problema mogao prebaciti preko vrška nosa i pokazati sve strahote zadnjeg stadija paradentoze. No Mitar to nikad nije radio namjerno, to mu je bio nekontrolirani tik koji se ponavljao sporadično, a ponekad bi trajao i po desetak sekundi. Nije bio šutljiva osoba, ali je imao samo jednu temu: patnje i stradanja lišajeva te lišajevi kao stvorenja kojima je nepravedno uskraćeno mnoštvo stvari koje druga bića primaju zdravo za gotovo. Zbog uzastupnih pokušaja muzičke edukacije lišajeva sviranjem klavira na mjesnom groblju, gradske vlasti su se odlučile pobrinuti za Mitra i smjestiti ga negdje gdje neće narušavati dostojanstvo mrtvih.
Jer Mitar je na repertoaru svog ponoćnog performansa na groblju imao samo jednu skladbu: Dok kačuša odlazi u mrak. A to mnogima nije bilo milo. Da je bio Albignioniev Addagio, možda bi Mitar i mogao proći kao ugledan i osjećajan građanin kojemu je stalo da se i našim mrtvima pošalje koja blaga nota sa ovoga svijeta, ali Kačuša... e to nekako nije išlo uz vječni pokoj.
- Dobra večer, Milostiva – vikne Mitar odmah sa vrata – dobra večer, Desančice, lišajčiću moj maleni – pa krene Miter prema Desanki i uhvati je za haljinu i ona se u tren oka nađe u njegovom zagrljaju. Daj da te ljubi čika Mitar – reće on i prisloni svoje usne na Desankin obraz baš u trenutku kad je tik počeo, tako da se jadna Desanka odmah onesvijestila. Mitar je nježno spusti pored nogu i krene prema Magdaleni.
- Domačice... kakav krasan ten... nije da prigovaram, ali uz vaše zrele godine ništa ne bi ljepše sjelo na vaše lice od par lišajčića, tek toliko... kako kažu... nobless oblige, he he he... pa makar u tim lijepim borama... oooo, tamo bi im bilo krasno, krasno...
Mitar je u potpunosti bio prekriven lišajevima. Desankin otac je tvrdio da to nije zarazno, već da je to u potpunosti psihogeno, neka od mnogih vrsti neurodermatitisa, tako da niko u kući ne treba brinuti zbog komada kože koji su otpadali sa Mitra svaki put kad bi se on razmahao. A činio je to često, uvijek paralelno sa tikovima na usnama.
- Jao, jao, jao... što ja volim ovaj vaš klavir – počne vikati Mitar i mlatarajući rukama i uz obavezne tikove koje ukučani nisu mogli vidjeti jer je bio okrenut leđima, krene on prema pijaninu, sjedne i počne svirati... Dok kačuša odlazi u mrak, naravno.
Desanka se na te zvukove vratila iz mrtvih, uz potpuno jasnu spoznaju da ovako više ne ide. Neko je vrijeme sjedila na podu i suznih očiju gledala majku kako istresa tablete za smirenje u drhtavu ruku i oca kako ponosno stoji iznad Mitra koji je svirao uz česte prekide zbog mahanja rukama koji su pratili facijalne tikove. I onda se sjetila...
Kad je Mitar već sedmi put završavao Kačušu i spremao se za osmu po redu interpretaciju, što je već pomalo počelo brisati smiješak i sa lica dr. Viktora, prišla mu je s leđa mala Desanka.
- Mitre... – upita Desanka – jeli.... kako ti tvoji lišajevi reagiraju na klor.
- Uh, ne daj Bože... nema ništa gore za lišajeve od klora, Desančice dušo.
I kad je Mitar udario po Kačuši po osmi put, izlije se na njega dvadesetak litara vode, a snažan i jasno prepoznatljiv miris klora počne se širiti sobom. Desanka je stojala sa praznom kantom od vode i zlurado promatrala Mitrovu tihu agoniju.
Mitar se polako okrenuo u klavirskom stolčiću i pogledao Desanku. Onda je rekao:
Znaš, Desančice, tvoj tata ne zna neke stvari o meni i možda ne bi bio ovako dobar prema meni da zna. Ali samo zbog njega ja te neću sad pridaviti. A i nema više neke koristi. Sve što sam davio, davio sam zbog mojih lišajeva, da oni budu sretniji...a, sad njih više nema. Ja sada idem... nemoj misliti da je ovo zadnji put da se vidimo.
Doktore – reće Mitar ustajući i polako se krečući prema otvorenom prozoru – bacite ponekad pogled prema plafonu... jednog dana kad pilići budu najvažnija stvar u vašem životu... ja ću vam iz sveg srca zasvirati ovu našu.
I skoči Mitar kroz prozor, ali je stan bio u prizemlju pa ništa od svega toga. Tri tjedna kasnije umro je nesretnim slučajem... zapela mu je konzerva sa sardinama u grlu te se ugušio. Ne baš na licu mjesta... neko je vrijeme trčao naokolo, ali su svi mislili da su tikovi.