|
Desanka je jela kuvane pileće glave kad je na vrata banuo otac od njenog muža. Desanka je skočila od radosti i pohitala da ga zagrli, ali je on ustuknuo, ispržio ruke i gotovo panično mašući dlanovima i glavom jasno dao do znanja da ne želi da ga iko dira.
Bio je vidno isprepadan... raširenih očiju i blijed, drhtao je cijelim tijelom. A, – reće Desanka – mora biti da su vas djeca malo iznervirala putem... vragovi mali... a, što možete, to su vaša unučad, morate im oprostiti, ha ha ha – smijući se Desanka krene nazad prema stolu. Dajte, nemojte biti tako nervozni... osjećajte se k'o u svojoj kući – reće Desanka veselo – hajde sjednite... da niste možda za tanjur juhe od poriluka sa pilećim glavama, ili možda jednu malu rakijicu, a?
Rakijeeee... – začulo se iz izbušenih drvenih vrata na podu na koje je bio navučen veliki nakovanj.
Šuti, Deda – vikne bjesno Desanka iz sve snage – zar ne čuješ da imamo goste, sram te bilo! Gaa... gađali su me m... m... molotovljvim k... koktelima dok sam dolazio – panično počne govoriti Desankin tast, Baltazar – auto mi je izgorilo, a... a ja sam jedva glavu izvukao.
Eh, što će te... nisu navikli na automobile, oni su vam djeca prirode, po cijeli dan su s tatom u šumi.
Kako nisu navikli, kako nisu navikli... pa ima barem deset izgorenih auta u jarku pokraj puta – reće Baltazar zaprepašteno – a, tu na dvadeset metara od kuće vam visi svećenik na vrh bandere, obješen za jednu nogu i zapomaže... htjedoh mu pomoći, ali je previsoko... i misli da sam Sotona... viče: Vade retro, vade retro – samo što se malo približim banderi.
Aaaa... u pizdu materinu, opet su poslali novog – reče Desanka pa ljutito nastavi – ima dole u selu neki ludi župnik što svugdje vidi vragove... hoće pošto poto da nam djecu pokrsti pa stalno šalje ove nesretnike iz sjemeništa da uhvate koje... al' ne da se vaša unučad, neda. A i vaš sin ih je tako odgojio... stalno im je ponavljao i ponavljao kad su bili mali: Evo popa, evo popa, ima žive da vas pokopa.
Moj sin je nekad bio iskreni vjernik, gospođo – vikne Baltazar drhtavim glasom – teologiju je studirao i bio je biskupov miljenik još od malih nogu... bili su nerazdvojni, svake nedjelje bi nam biskup dolazio na večeru pa bi njih dvojica, do kasno u noć tiho raspravljali u sinovljevoj sobi u potkrovlju.
E... taj biskup... tražila sam ja njega par puta sa sjekirom, al' ga izgleda negdje premjestilo. Tako mi bar zadnji put reče neka žena s vilama... ona isto nikako da ga nađe. Al' ne brinite, sina sam vam preporodila... jes da mi je trebalo dva mjeseca, al' evo ga sad praši k'o lud, ne mogu ostat od njega, he he... – reče Desanka srčući pileću glavu - ajde jednu rakijicu za živce, taste... niste valjda došli u goste da se svađamo... Raaaakiiiijeeeeee... – opet se začulo iz podruma, a onaj nakovanj poskoći dva tri puta pa sve opet utihne. Jebemti, moram malo pazit što govorim – tužno reče Desanka – to je moj tata. On je bio na psihijatriji 20 godina. Bio je šef odjela. A onda je jedog dana pustio sve te što ih je liječio pa ih je odveo na neki skup od nekog karizmatika za kojeg je ovaj župnik tvrdio da može sve da izlijeći, samo ako ga čovjek sluša srcem, a ne umom. Al' je nešto pošlo krivo, neko je zaviko: Eno Tita, eno Tita pa su se ovi tatini dohvatili tog karizmatičnog pa ga odnijeli iz sportske dvorane i više se nije čulo za njega. Ja mislim da nas zato ovaj župnik i ne voli. A tata je dobio otkaz i kupio ovu našu farmu pilića. Pustili bi mi njega, al' bi zarakijo i poš'o opet puštat one svoje. A to je u rajonu od onog Ilije Žandara pa je Ilija rek'o da će ubit i njega i sve što vidi u svom rajonu kako trči u pidžami. Pa ga evo sad u podrumu. Nema vašeg sina tu, inače bi ga ja pustila... oni zarakijaše zajedno pa udare u priču o nekom Frojmu, a kad mi muž još nabere i gljiva, onda njih troje zajedno pjevaju, a neki Mitar sa plafona svira. Eh, to su mi najdraži trenuci... kad se cijela familija okupi, samo nam još vi falite. Ajde ostanite još malo, sad će mi muž i djeca iz šume... pa ćemo pustit i tatu... a i bio bi red da se dva djeda konačno upoznaju, jel' tako?
Baltazar je dugo šutio, a onda je rekao: E, bogami nikako ne mogu... sad sam se sjetio da sam ostavio... ostavio... ostavio ženu u kazalištu pa žurim! I recite mom sinu... recite mu da svrati do nas ponekad... ali neka nikako ne dovodi djecu! Zadnji put su nam bacili dinamit u šaht ispred kuće... nije meni do šahta... šaht ko šaht... ali susjedi su zvali policiju i vatrogasce... a meni je moj ugled važan, niko mi deset dana u knjižaru nije ni provirio. Ali sam dobar s gradonačelnikom pa je on optužio ove iz plinare da im curi plin u kanalizaciju. Pa su cijeli grad prekopali. I još bi i danas kopali da nije unajmio firmu od sina da to brzo obave.
A, dobro kad je tako... dođite nam opet, ali kad mrak padne, onda su svi na okupu. E, i još nešto... jako ste u krivu u vezi šahtova, jako. Čuvajte se... ozbiljno vam to kažem.
|
