pookapookapookapookapooka

Desanka je jela kuvane pileće glave kad je na vrata banuo Bog. Desanku su učili da je Bog stari, dobri ali strogi djedica sa bijelom bradom, a na vratima je stajao uredan poslovni gospodin sa aktovkom u ruci. Pa je Desanka mislila da su opet poslali socijalnog radnika jer su joj djeca prekjučer traktorom izorala na nogometnom igralištu veliku riječ: RAKIJA. Tako da se Desanka ponadala da će ih ovaj put stvarno odvesti. I ponudi Desanka, uz pristojni smješak, Bogu da sjedne, ponudi ga kuvanim pilećim glavama i rakijicom, ali Bog samo odmahne rukom, sjedne na kauč i na koljenima otvori aktovku pa izvadi neke papire.
Desanki srce zakuca od veselja pa kaže: Gdje da potpišem, gdje da potpišem, samo ih odvedite... eno ih u šumi s ocem, jedu neke gljive, pa kad se vrate vikat će na nekog Mitra što na plafonu svira klavir, a evo vidite... nema ni Mitra ni klavira – i Desanka pokaže na plafon iz kojeg je virilo na stotine noževa i pokoja sjekira.
Bog pogleda prema plafonu pa reče: Daj, Mitre, deder malo tiše, imam o nečemu ozbiljnom popričati sa gospođom... i izvadi tu sataru iz glave, majku mu jebem, ima i u paklu neki bon-ton. Vidi na šta sličiš, bog te jebo!
Pa Bog uznemireno počne tražit nešto po onim papirima.
Znate, gospođo Desanka, da ne okolišamo, reče Bog, nisam ja tu ni zbog vaše djece ni zbog vašeg muža... usput rečeno, nisu u šumi... eno ih rastežu sajlu preko aerodromske piste, biti će na vijestima večeras. Ja sam tu zbog vaših servera, znate o čemu pričam, pola svijeta drče na te vaše servere.
E, to mi svi govore, ali ja još nikog nisam vidjela ni da je blizu prišo, reče Desanka razočarano.
Nije to sad bitno, to je najmanji problem što narod drče, uzvrati Bog... problem je u tome što meni stalno dolaze ovi računi od službenih kreditnih kartica, pola osoblja mi se povlači po tim vašim serverima... i nije da to meni smeta, bolje i to nego da me roditelji tuže... ali što je previše, previše je. Ne mogu ja više iz rebalansa u rebalans, živce mi izjede silni deficit, kreditni rejting mi ode u vražju mater, a vjerovnici stalno prijete ovrhom. Evo, baš sam jučer Pandemonium iznajmio Republikanskoj stranci za izbornu konvenciju, a ono đubre od Lucifera ima neki dogovor s onom teksaškom spodobom pa mi se sad smiju iza leđa. Tako da ja imam jednu ponudu za vas... vi meni date te servere, a ja vama ispunim jednu želju... ali da nema veze sa mirom u svijetu i tako to, jer ta mi je služba već 10 000 godina u štrajku, gospoda hoće računala, jer, kao, da se ovako, iz papira, više ne zna ko je koga i kad ubio, a ja para za takvo nešto stvarno nemam. Jel' u redu za vas jedna takva pogodba? – upita Bog.
Kako nije, radosno uzvikne Desanka, nosi te servere i pola svijeta s njima da ih moje oči više ne vide, tri put sam noge lomila preskačući preko njih, a ono pola svijeta ni da prstom makne da mi pomogne... samo drču.
Dobro, reče Bog zadovoljno, s olakšanjem zatvarajući aktovku - a sad da čujem vašu želju.
Ja bi, ako ikako može, da mi muž i djeca budu ko i svi drugi normalni ljudi, skromno prošaputa Desanka.
Ha, ha, nema problema, smatrajte to obavljenim, reče Bog, uze one servere pod ruke, aktovku uhvati zubima za ručku, nogom otvori vrata, namigne Desanki pa ode u noć.
A Desanka sretna upali televiziju, sjedne u onaj kauč i počne gledat neke avione kako se sudaraju po aerodromu i nastavi jesti one kuvane pileće glave. Kad odjednom na vrata banuše muž i djeca. I digne se Desanka da ih izljubi onako ponovo rođene, a muž samo prođe pokraj nje i počne vikati: Umukni, Mitre, majku li ti jebem, da ti jebem – pa iz sve snage baci aktovku prema plafonu.
A ti, Desanka, jebale li te pileće glave, nisi ni vidila da nam je neki gospodinčić pokr'o servere – reče muž Desanki -. al' smo ga zato udesili... neće ga ni rođena majka prepoznati... jel tako, djeco? Jeste, tata! – povikaše djeca spajajući one servere, a najstariji uđe s vilama u ruci pa zaviće: Vidi, Mitreee... vidi kolika viljuška!